Remetska škola, subota u 5 ujutro, neke tamo 2010
Išli smo u Starigrad na Državnu smotru Dana kruha. Zlatko je već bio tu – naravno on je došao jedan sat ranije da sve pripremi. Iskrcavao je stvari iz svoje neuništive „corsice“ i trpao pletenice, kifle i kolače u bunker kombija. Ja nikakav, nenaspavan, hladno je, mračno, jedino kaj vidiš je dim i dah koji dolazi iz unutrašnjosti kombija. Pitam ga treba li pomoć – „Tomi, znaš mene – sve je spremno! … ti samo zapali jednu i obavi sve kaj trebaš jer ne stajemo do Starigrada“. „Pa kaj sam onda ja tu, ak je sve spremno, mogel sam još spavat!“
Uvijek sam se više osjećao kao učenik nego kao kolega kad sam bio s njim– razlika u godinama je bila velika, ali u svjetonazoru mala. Volio je moj tradicionalni odgoj, ali i dašak modernosti koje bi naše priče unosile u njegov život, bilo da se radi o računalima, auto radiju ili pak formuli 1. Naši razgovori bili su uvijek zanimljivi jer bi bili okršaj iskustva s jedne strane i nadobudnosti s druge strane. Volio sam slušati kako je bilo prije i kako je svo to iskustvo nosio na ramenima i s smiješkom gledao u budućnost. Često je govorio: „Vidjet ćeš Tomi kaj sam ti ja rekao“. Iako bi čovjek na prvu zaključio da je bio dosta tradicionalan, discipliniran i detaljan, on je uz sve to bio i jako kreativan i ekspresivan. Još uvijek mi u glavi zvoni njegov glas kada je imao probe s djecom – kad im je pokazivao pokretom i intonacijom određenu emociju. Nikad nije bio dovoljno zadovoljan sa izvedbama priredbi – uvijek je smatrao da može bolje. I bilo je…iz godine u godinu. Nikada o nikome nije govorio ružno jer je znao za tuđe greške ili ponašanje – naći opravdanje ili neki životni razlog. U svim našim razgovorima dobio sam toliko korisnih savjeta koje tek sada pomalo razumijem. Imao je strast prema poučavanju iako ga se zasitio. To je bilo jače od njega pa je to i dalje radio kroz lektiru, dramsku, priredbe i naravno naše razgovore.
Bio je uvijek jako precizan i pedantan, čvrst duhom i voljom, uporan i često tvrdoglav. Moje poštovanje dobio je iskrenošću i razumijevanjem. Kada sam kao mlada osoba puna frustracije zbog inertnosti sustava, želje za promjenom i nadobudnošću krenuo raditi – greške su bile česte, no uz naše razgovore i „superviziju“ našao sam put kako svoje ideje mogu implementirati u sustav i osjećati se dobro u isto vrijeme. Bio je moj mentor.
Zlatko, zadužio si ovu školu, ove ljude i mene. Nikad te nećemo zaboraviti. Do nekog našeg novog razgovora…
djelatnici i učenici OŠ Remete