Stariji purgeri sjećaju se velikih razgraničenja gradskih četvrti…
… a mlađi o tome ponekad čuju pred jutro u kvartovskim bircuzima od promuklih negdašnjih sudionika kojima su se prastari ožiljci pretvorili u staračke bore. Takve su se granice morale poštivati kako bi se, paradokslano, kvartovski sukobi unutar tih istih četvrti mogli odvijati na miru Božjem a kvartovi ujediniti samo pod izvanjskom prijetnjom (Krkači iz Petrove o tome imaju na desetke priča). Što se razgraničenja tiče, primjerice s par masovnih tuča s početka 80-ih između Maksimira i Pešćenice utvrđena je granica koju se i danas poštuje, a gazi samo pod iznimnim okolnostima. Sjetio me neki dan šulkolega kako su to doživljavali maksimirski južni graničari sa Zvonimirove, dok smo mi sjeverni znali načuti ne samo o sukobima nego i o stoljetnim sudskim sporovima između primjerice Remečaka (Maksimir) i Gračanaca (Podsljeme) oko 2 i pol čokota koji su trajali od 15. do 20. stoljeća.
Stanovnici dijelova grada nekad su se razlikovali ne samo prezimenima nego i ponašanjem, odijevanjem pa čak i načinima govora zagrebačkog dijalekta kajkavskog jezika. U ta vremena prelazak granice kvarta bio je očit. Čovjek iz Maksimira u Dubravi ili na Peščenici isticao se kao šaka na oko i svi su mu se čudili kak pura dreku i pickek glisti, ali postojale su i danas neprimjetne razlike između primjerice Maksimira i Medveščaka (inače, Peščenica je naziv pašnjaka uz Savu koje su koristili stočari s Lašćine). Priče o utvrđivanju granica dijelova grada odavno su stvar prošlosti i danas su u najboljem slučaju sentiment pa je najbolje da o njima više ne govorimo osim u slučaju ako nekome ne bi palo na pamet prelaziti ih i nametati svoj stil života gdje mu nije mjesto.
U zadnjih 30-ak godina Zagreb je bio poprištem raznih oblika nasilja na javnim prostorima koji variraju od izvanjske vojne agresije, preko mafijaških obračuna, polupijanih ranojutarnjih tuča slučajnih prolaznika pa do adolescentskog, školskog, predškolskog i obiteljskog fizičkog, duševnog i cyber nasilja. U toj lepezi stoji i romsko nasilje sa svim svojim specifičnostima, posebnostima i izvornostima koje Zagreb poznaje već najmanje 500 godina otkad su Romi stigli u Europu (kajkavski naziv za Roma Cigojner potječe iz davnih vremena i preuzet je iz njemačkog). Romski klanovski obračuni desetljećima su bili stvarnost rezervirana za neke četvrti i na njih se gledalo kao na unutarkvartovske sukobe. No svakom vragu dojde kraj i svaki oblik gradskog nasilja na koncu probije svoj težak put do centra i natuknice u nenapisanoj povijesti Zagreba.
Nedavnim Romskim obračunima trebalo je samo 10 dana da se iz dalekog Vukomerca, bliskog samo zato što su se obračuni zbili u dvorištu škole, pomaknu na ugao Držićeve i Vukovarske 3km bliže centru tj. samo 200m od Autobusnog. Ako se nastave približavati, u sljedećih 10 dana mogli bi se nastaviti na Kvatriću, na Glavnom, na Jelačiću, Trgu Republike Hrvatske, Zapadnom kolodvoru. Zamislimo ih u Muzeju prekinutih veza ili Muzeju iluzija. U širem smislu riječi klan s Vukomerca sukobio se s klanom iz Plinarskog. Prijeđena je granica Peščenice i došlo se na Trnje ili barem na samu granicu. Nekad je Trnje bilo strah i trepet i šake s Trnja bile su svakakve ali rijetko ih se smjelo potcjenjivati (kako su znali govoriti stariji kvartovski veslači iz mog kluba VK Croatia). Danas više nije tako. Starih Trnjana u Trnju ima koliko i svih starih po svim ostalim kvartovima, malo do nula pa nije niti čudo da reda više nema. Kvartovi neće ništa poduzeti jer ih nema, malo ih je, a niti ih to zanima.
Situacija neodoljivo podsjeća na iz više razloga prigodan film „Mississippi u plamenu“ (A. Parker, 1988.). Naime, u filmu su agenti FBI-a (Hackman i Dafoe) prikazani kao junaci koji rješavaju poteškoće s bijelačko-crnačkim sukobima u Mississippiju (Misi-ziibi na Ojibwe jeziku znači uz Veliku rijeku), a u stvarnosti agenti na kojima se likovi temelje (Proctor i Sullivan) ne samo da su nevoljko štitili crnačko stanovništvo, nego su navodno i svjedočili linču ne poduzevši ništa. Kako u stvarnosti u SAD-u tako i u stvarnosti Zagreba najveći je grijeh onaj nepoduzimanja, slavodobitne šutnje a zaista kukavičkog ne miješanja politikom „nije u mom dvorištu“ (NIMBY) i zgražanja kad se jednom dogodi bilo pred udaljenom osnovnom školom ili na vlatitom pragu. Vremena kad su se takve poteškoćice rješavale noću u tišini i dugoročno odavno su iza nas, a novim građanima Zagreba pa i redarstvenicima sve je to novo, strano i nepoznato jer ne znaju s koliko je krvi i suza natopljen asfalt kojim bezbrižno šeću uvjereni kako su u vječno najsigurnijem gradu Europe.