Kad su me prije više od četrdeset godina “dotepli” u Remete takvih je dvorišta tu bilo puno. Zelena i prostrana, većinom neograđena, bila su mjesto življenja i druženja ljudi koji su tu došli prije mene. Na dvorištima su živine uvodile u život svoje mlade… Tu se cijedio mošt, pekla rakija i obavljala kolinja. Tu su se okupljali svatovi i ispraćali pokojnici. Na njihovoj travi smo rasli i zabijali svoje prve golove…
Tu, nedaleko, samo se još jedno dvorište prkosno opire vremenu. To je još jedno od posljednjih dvorišta u kojima trava ne uzmiče pred betonom i asfaltom. Uredno pokošena kao tepih, dostojanstveno se nadvila nad asfaltom, kojim se bučno kotrljaju kotači kakvi u dvorište još nisu kročili. Stara kuća na sjevernoj strani dvorišta čuva sjećanje na generacije koje su u njoj rođene i umrle, koje su živjele na tom dvorištu i s njega odlazile na neko bolje mjesto…Na obronku dvorišta je betonski zid koji je godinama okupljalište klincima iz ovog dijela Remeta.Njihovo šaptalište i smijalište…
U dvorištu kao da vrijeme stoji. Onako prostranom, ispred jedne od posljednjih starih remetskih drvenih kuća u kojoj netko živi.
U kojoj je netko do jučer živio.
Sjedio je pred kućom i vječitim osmjehom pozdravljao susjede i prijatelje. Kosio je travu a pogled na dvorište u kojem je uspijevao zaustaviti vrijeme ublažavao mu je bolest…
A onda je, jučer, umoran od svega odlučio otići…
I gle, već danas kao da je dvorište zaraslo u travu koja sad, poslije silnih kiša, neobuzdano raste. Kao da zaziva svoga kosca da je opet uredi.
Susjed Ivica mi veli:“Čul sam jutros kak negdo pali kosilicu. Mislil sam da se Joža vrnul pokosit…”
Ne znam koliko čovjek može zadržavati vrijeme. Ni koliko može trpjeti bol.
Ne znam ni hoće li se klinci i ubuduće nalaziti “na zidu kod Jože”. Oni i tako imaju svoje zidove na “Facebooku”. Zidove prilagođene novom, njihovom dobu.
Bože, kako malo znam… O travi i o ljudskoj duši…O vremenu i trajanju…
JOSIP SLOVINAC
1945. - 2012.
u znak zahvalnosti za sve one male stvari koje čovjeka čine dobrim susjedom