Bilo je to negdje pred Uskrs 1992. Bio sam na liječenju u Stubičkim Toplicama. Dani mi nisu bili osobito smisleni. Bili su ispunjeni pokojom terapijom, obilaskom lokalnih kafića i ležanjem u krevetu pogleda uprtog u strop… Jednog prijepodneva na vratima sobe broj 207, pojavio se otac Vjenceslav, naš Slavek.

Pošli smo u park i sjeli na klupu. Mir i sabranost, koji su iz njega zračili, stvorili su povjerenje poput onog između oca i sina i pomogli mi ispovjediti mu sve svoje nemire, zablude i strahove.

Na rastanku mi je ostavio “Katekizam Katoličke Crkve“ koji će mi godinama biti velika pomoć u očuvanju vjere.

Od tada moji su dani postali mirniji i smisleniji.

Svih ovih godina, susrećući se s njim i slušajući njegovu riječ uvijek bih iznova osjećao taj njegov mir i sabranost karizmatika.

No o.Slaveka i njegov utjecaj puno bolje od mene opisuje u svojoj poruci remetskim župljanima  donedavni remetski župnik o.Anto Knežević:

»Njegov  značaj će, siguran sam živjeti, jer smo se mnogi “naslanjali” na njega; ja prvi. Zajedno smo proveli u novicijatu u Somboru osam mjeseci te prve godine, prije prvih redovničkih zavjeta, gdje je nama mlađima bio više od starijeg brata. A i kasnije smo puno toga, iako i ne baš svi uspješno, od njega učili (prvi ja!). Ali ostali smo zauvijek nekako “naslonjeni” na njega jer su njegove procjene, iako počesto na prvi pogled i krute, uvijek bile najprikladnije i najrealnije u datom trenutku. Ali ako je neki nesporazum i iskrsnuo, osobito u ovim godinama njegove borbe sa šećerom, ljubavlju se sve poravnalo. Život me je vezao s njim, ne samo u remetskoj zajednici, nego i u dugogodišnjoj suradnji u redovničkom odgoju naše mlađe subraće i u župnom pastoralu. Bio sam mu kroz vise godina vikar – kapelan dok je bio remetski župnik, a i naslijedio sam ga na toj službi kroz kasnijih 9 godina, kada smo i opet blisko surađivali jer je u tim godinama on bio upravitelj svetišta. A smijem i to reći: naučio sam i sam puno toga približiti hodočasnicima o svetištu – ne samo statistički – jer sam pokušavao upijati tu “toplinu” izričaja o. Slaveka; velim, pokušavao sam.

I da, upravo će u našem dragom svetištu Najvjernije Majke i Zagovornice, o kojoj je toliko znao i o kojoj je govorio s neponovljivim oduševljenjem, njegova fizička prisutnost najviše nedostajati. Nikoga to od nas ne čudi jer je bio čovjek duboke vjere i široke naobrazbe (vrli poznavatelj hrvatske povijesti, književnosti, s pedagoškom naobrazbom i iskustvom), a osim svega do sada jedini remećak karmelićanin. I tu se treba i smije reći: jedan ali vrijedan.

Svima vam izričem duboku sućut i dijelim ponos i radost, što nam je Bog dao priliku živjeti ovaj isječak života s njime, a našem dragom Slaveku Bog bio nagrada i neslućena punina po Zagovoru naše Najvjernije Zagovornice!«

Na posljetku, spomenimo se jedne misli o.Vjenceslava:

»Za mene je svećenik osoba koju je Bog izabrao i sebi posvetio da bude dar i darovatelj, prinos i prinositelj, posvećen i posvetitelj. Živi u ovome svijetu, ali mu ne pripada.«

Mi, u kojima je tvrdoglavo tražio zrno gorušice, sigurni smo da je naš Slavek sad u onom svijetu kojem pripada.