Bilo je maglovito proljetno jutro. Sunce se strpljivo probijalo kroz maglu koja  kao da se zalijepila na brijegove iznad Zagreba.

Giza je žmirio. Povremeno bi otvorio oči nadajući se da je magla napokon ustuknula pred Suncem. Dok je žmirio, pred očima su mu prolazili prizori iz onih vremena kad je Suncu bilo puno lakše doprijeti do djetinjih očiju jer su kuće na brjegovima bilo manje a i bilo ih je manje. Puno manje…

Pred očima su mu prolazili prizori djetinjstva. U nekoliko trenutaka uspijevao je proći hodnikom i dvorištem remetske škole, popeti se na dvije-tri bukovačke trešnje i ubrzo juriti stazama maksimirske šume. I nije bio sam! S njim su zajedno opet trčali Truli, Kanta, Dugi, Rolo i Bimbo.

Samo mu jedno nikako nije išlo… Nije uspijevao fućnuti. Nikako nije mogao pustiti zvižduk. Činilo mu se da je to u vezi s nekim stezanjem koje je osjećao u grlu. I ma koliko se, pomažući mu, trudili svi štigleci, crvendaći i vrapci, nije mu išlo…

Kao ni Suncu koje se još borilo s oblacima…

Giza je već mislio odustati kad mu se odjednom učinilo da čuje onaj fini zvižduk učitelja Deščaka. Isprva tiho a onda sve jasnije čuo je tu dobro poznatu melodiju koja vraća u djetinjstvo…Zažmirio je kako bi pokušao  dokučiti odakle dopire. Okrenuo se prema tamo…Zvižduk je dopirao iz smjera još uvijek zelenih obronaka iza kojih su se nazirale kupole mirogojskih arkada. I tada Giza začu vlastiti zvižduk! Nikad svih ovih godina nije uspio tako zviždati, nikada s njegovih usana nije sišla takva melodija! Bio je sretan jer je, eto u godinama kad je postao gospon, ipak u duši ostao fakin. Na ozarenom licu koje je obasjalo Sunce odnekud se pojavila neka kapljica. Giza pogleda u nebo na kojem nije bilo oblaka, barem ne onih iz kojih pada kiša…Rukom je maknuo kap i još jednom pogledao prema zapadu…Naćulio je uši ne bi li još jednom čuo onaj zvižduk. Nije ga čuo…

Pogledao je na sat. Trifrtalj jedan! Požurio je kako bi na  vrijeme došao pred Iveka i Janu. Uskoro je bio na ogradi bukovačke škole. Djeca su baš izlazila kad je Giza namjestio usne i puhnuo pustivši onu melodiju. Djeca na tren stadoše osluškujući a Jana i Ivek potrčaše ponosno vičući “To je moj deda!“  Jedan od učitelja koji je stajao na vratima škole reče djeci, smiješeći se: “Klinci to vam je taj zvižduk! Zvižduk  s Bukovca! Nemojte ga zaboravit! “

 (posvećeno Zvonimiru Milčecu, gospodinu i fakinu, u znak zahvalnosti za ljubav koju mi je usadio za ove brege)