UČENICI I MOBITELI
Roditelji se često pitaju kada je vrijeme da svom djetetu kupe mobitel.Razbijaju glavu zbog novaca, želje da udovolje dijetetu, ne žele da dijete bude ismijano ili izolirano, žele uvijek znati gdje im je dijete i naravno tada djetetu kupe Kada je vrijeme za mobitel? – Na to pitanje nije lako odgovoriti ili dati jednoznačan odgovor. S obzirom da je tehnologija uznapredovala i da ne možemo svoje vrijeme odrastanja uspoređivati s današnjim jer da to radimo, onda bi npr. moje dijete dobilo mobitel sa 19 godina kao i ja. Prije pojave mobitela nisam ni znao da ga „trebam“. Svatko me mogao dobiti kad je htio, no možda ne tako brzo kao danas,no sve što je vrijedilo tada, vrijedi i danas. Ili?
Današnji mobiteli su već dosegli razinu PC-a, dakle imaju sve što ima i tipično računalo. Djeca se mogu igrati na njima i, što je najgore, pristupom internetu mogu raditi sve što žele i to bez roditeljskog nadzora. Stvari koje roditelji nemaju često pod kontrolom su: dječje korištenje Facebooka, Twittera, Instagrama, Messengera, oblici cyberbullyinga, zabranjeni sadržaji, ilegalni sadržaji, prilika za varanje na testu u školi, nova razbibriga na satu, itd. Prije su se djeca više igrala u parku, to je činjenica. Danas će većina djece rađe odabrati neki oblik tehnologije s kojom će se zabavljati i Roditelji koji potiču otvorenu kominukaciju sa svojim djetetom, koji uče svoje dijete odgovornosti i pravilima, koji potiču što više aktivnosti i igara na otvorenom, zajedničke obiteljske igre i druženja – bolje će znati svoje dijete i lakše će odlučiti kada je pravo vrijeme za dobivanje mobitela. Odgovornosti bi trebala biti misao vodilja, a ne dostupnost i praktičnost.
Ako je roditeljima najbitnije da mogu dijete dobiti u skoro svako vrijeme, onda mobitel nije garancija, već samo izlika za tu situaciju. Roditelji trebaju znati gdje im je dijete, ali trebaju im i vjerovati. Ako je dijete u školi – ne treba mu mobitel jer ga roditelj može preko službenog telefona škole dobiti u svakom trenutku. Ako je kod prijatelja, bake ili kod kuće –postoje telefoni na koje se dijete uvijek može kontaktirati.
No postoje situacije koje nismo ili ne možemo predvidjeti. Zbog njih se slažem da je dobro imati mobitel – ako dijete kasni iz škole, izleti, slobodno vrijeme vani i sl. No ono što je ovdje bitno jest uporaba mobitela za komunikaciju roditelj – dijete, a ne igrice, Facebook i ostalo. Može li roditelj kupnjom mobitela kontrolirati ovo ostalo?
Naravno da može. Dijete ne treba imati smartphone. Dijete ne treba imati pristup internetu na mobitelu. Dijete i roditelj trebaju imati pravila korištenja mobitela, kako Mobiteli su u većini škola zabranjeni. To je uređeno Pravilnikom o kućnom redu dotične škole. U većini takvih pravilnika stoji da ako su mobiteli nužni djetetu, onda za vrijema boravka u školi, a posebno nastave, moraju biti ugašeni ili stišani. Ako dijete zbog bilo kojeg razloga treba koristiti mobitel da bi se obratio roditelju, za to treba tražiti odobrenje odrasle odgovorne osobe (makar svako dijete može koristiti školske telefone ili mobitele da bi se javilo roditelju – što mobitel čini suvišnim u školi).
Isto tako roditelji su na početku svake godine iznova upoznati s tim Pravilnikom te time dobivaju na znanje da nastavnik ili druga odgovorna osoba u školi ima pravo oduzeti mobitel njegovom djetetu ako ga je koristio bez dopuštenja (slao poruku, bio na FBu, slikao kamerom, igrao se i sl.). Po mobitel dolazi roditelj u školu, osobno. Ovisno o kriterijima za vladanje u dotičnoj školi ovo može podlijeći i pedagoškom kažnjavanju.
Dok mobiteli, kao takvi, zbog neke nove primjene ne uđu u Plan i program rada osnovne škole, upotreba mobitela je zabranjena, što znači da škola nema nikakve odgovornosti prema tome. Mobitel je privatna stvar učenika i njegovih roditelja. Roditelji kupuju mobitele, određuju tarife, pristup internetu i način korištenja,plačaju račune mobitela i sl. – stoga je isključivo na roditeljima odgovornost kako i na koji način će dijete koristiti mobitel te je njihova dužnost da ih o tome i pouče.
Treba li špijunirati svoje dijete?
„Ja sam mu kupio taj mobitel – imam pravo provjeravati ga kad god želim!“ – to je stav mnogih roditelja i mnogi neće ni smatrati da bi to ipak moglo biti pogrešno jer potencijalno narušava odnos povjerenja roditelj-dijete. Kupovinom mobitela, posebno smartphonea koji ima pristup internetu, povećava se rizik koji djeca imaju prilikom njegovog korištenja. Opasnosti koje postoje na računalu prvenstveno radi interneta sada su se samo preselile na mobitel. Ako su roditelji dopustili djetetu da ima mobitel, onda su vjerojatno pretpostavili ili znali da dijete ima vještine i znanja korištenja mobitela, zaštite i odgovornosti.
Ako roditelji ne vjeruju svojoj djeci, zašto im onda kupuju mobitele, dopuštaju da idu kad žele na internet i onda ih još „špijuniraju“. Kao i svugdje, u životu treba postojati uzajamno poštovanje i vjerovanje. Ako roditelj to nema, onda nije trebao niti kupiti taj mobitel ili dopustiti djetetu pristup internetu.
U iznimnim situacijama, kada je dijete postalo potišteno ili zatvoreno, smanjilo je naglo ocijene ili počelo imati problema u ponašanju, neki će se možda složiti da je opravdano provjeravati svoje dijete, no ja i dalje mislim da je bolja opcija razgovor s djetetom ili zabrana korištenja mobitela ovisno o situaciji.
„Tata ja bi htio novi Iphone !!!“
U takvim situacijama roditelji često griješe. Posebno oni imućniji.„Ako novac nije problem, zašto moje dijete ne bi imalo sve što poželi.“ ili „Teško mi ga je gledati takvoga, neće moje dijete biti jedino koje nema mobitel.“ – osim što postoji velika šansa da razmaze dijete na taj način, postoji i velika šansa da djetetu Takvih će situacija biti mnogo u školi, posebno u fazama kada djeca žele pripadati i uklopiti se. Ako jednom popustite, vjerojatno nećete pogriješiti, no ako tako budete reagirali svaki put – vaše dijete će usvojiti pogrešnu sliku o vama, novcu, društvu pa u konačnici i o sebi – jer kad god bude nešto htio, vjerovat će da će to i dobiti. Djecu treba učiti i skromnosti, posebno u obiteljima koje imaju mnogo novaca. Djeca bi trebala znati odkud novac dolazi u obitelj i kako ga treba racionalno trošiti. Također bi ih trebalo učiti da privilegije kao mobitel trebaju zaraditi, bilo kako, pa makar pomagali mami u kuhinji ili tati u garaži. Ako učite svoje dijete da cijeni svoj rad (kakav god on bio) – cijenit će i sebe – a onda mu neće biti toliko bitno što Marko ima novi Iphone6.
Tomislav Goldin